Neki idu “all-out” na tržištu transfera bez brige o troškovima
nek vode računa o svakoj mogućoj uštedi. Neki preplaćuju igrača, prelazeći njegovu procjenu, dok drugi, vjerujući u svoju strategiju, puštaju vrijeme da prođe prije nego što počnu plaćati, ili štedjeti, samo nekoliko penija. Različiti pristupi, svaki sa svojim rizicima. Ali zar to nije upravo kako procjenjujemo strategiju kluba i vještinu onih koji upravljaju transferima? Uzmimo dva slučaja: Ndoye i Vlahović… Iskreno, cijenim što Napoli nije izdvojio silne novce za Dana Ndoyea. Priznajmo da je napadač dobar igrač, potencijalno i veliki, ali nije vrijedan 40 miliona eura, dostižući 45 miliona eura sa dodacima i klauzulom o podjeli prihoda koja bi mogla gurnuti paket transfera blizu 50 miliona eura.
blockquote Nottingham Forest, kao i mnogi engleski klubovi, nemaju problema sa bacanjem miliona kao da su kikiriki. Dobar za Bolognu, priznanje svima uključenima u njihove transferne poslove jer znaju kako prodati zlato kao da je platina i postavljaju uvjete ne popuštajući ni za pedalj. To su uradili sa Zirkzeeom i Calafiorijem, kao i sa Beukemom, i nastavljaju isticati liniju ‘pozitivne bilance’, zaštitni znak koji zaslužuje priznanje.
Što se tiče njihove strategije u dovođenju igrača, mišljenja se mogu razlikovati. Immobile može postizati golove, ali ja ne bih vratio nekoga ko je prošlog ljeta navodno otišao zbog ‘izbora života’ (šta god to značilo), samo da ga za nekoliko mjeseci vratim. Italiano ima situaciju pod kontrolom, vidjećemo može li ponoviti svoj uspjeh u novoj sezoni.
Npr. Vlahović čeka pravu priliku, koju sam identificirao početkom juna kao Milan. Skoro su prošla dva mjeseca, a mi smo još uvijek na tom putu. Naravno, određeni uslovi trebaju biti ispunjeni (sporazumni raskid ugovora, pristupačna naknada za transfer i ostali mogući faktori), ali je to i dalje živa opcija.
